Nije novost da naši ljudi odlaze u inostranstvo već nekoliko desetina decenija

Isprva za vrijeme Austrougarske, djeca iz viđenijih porodica odlazila su u Beč na školovanje, potom su 70ih godina niskokvalifikovani radnici mahom odlazili u Njemačku i druge zapadne zemlje kao gastarabajteri, devedesetih kao izbjeglice iz rata, a sada u potrazi za kvalitetnijim obrazovanjem ili boljim životom odlaze u europske države ili čak na druge kontinente.

Nije lako ostaviti svoj život i porodicu, spakovati kofere, sjesti u autobus, avion ili kombi prevoz i otići za Njemačku u potrazi za boljim sutra. Ali nije lako ni ostati u državi koja stagnira 20 godina, gdje se „vrte iste priče i isti ljudi“. Teško je povući paralelu između Bosne i Hercegovine i europskih zemalja, ali ćemo pokušati kroz priče naših ljudi da sagledamo cjelokupnu sliku. Ovaj tekst nema za cilj da podstakne odlazak ljudi iz Bosne i Hercegovine, već da im omogući da sagledaju sve aspekte i donesu racionalnu odluku u svom najboljem interesu.

Sandra iz Sarajeva je za portal Karike.ba ispričala svoju priču, šta je imala u Sarajevu, a šta je dobila odlaskom u Njemačku.

Na fakultetu sam prvi put vidjela toliko negativnih stvari na jednom mjestu – šta sve veze i poznanstva mogu, od toga da ne brinem za ispit, donijet će babo janje, do raznih ulazaka s bubicama ili slanje drugih ljudi na ispit, i razne načine završavanja. Fakultet nažalost nisam završila zbog nedostatka finansija“, priča Sandra (32).

Ubrzo se zaposlila na crno. Promenila je više poslova, između ostalog radila je i u jednoj američoj shipping kompaniji, gdje je vlasnik iskorištavao ljude koji nisu dobivali platu po dva do tri mjeseca.

Naposletku je sa suprugom otvorila second hand, a kada je izašao program za pomoć ljudima koji započinju svoj biznis, i kada je otišla da se raspita, rečeno joj je da nema uslova za to. Sa surpugom je radila u radnji sve do poroda. „U radnji mi je pukao vodenjak, a kada smo završili papire, za porodiljno sam dobila 180 KM kao da sam nezaposlena. S jedne strane rješenja piše da sam vlasnica radnje i sama uplaćujem PIO/MIO, a s druge da dobivam 180 KM kao majka koja je nezaposlena“, priča Sandra.

Na kraju su odlučili da prodaju auto i zatvore radnju da bi njen suprug otišao u Njemačku da radi. Isprva je bilo jako teško jer nije znao jezik i uslovi su bili loši, ali je, nakon dva mjeseca intenzivnog traženja, uspio da nađe stan u malom mjestu pokraj Hamburga. Šest mjeseci nakon što je otišao u Njemačku, Sandra i ćerkica su mu se pridružile.

Sandra kaže da im je iskustvo pozitivno u svakom smislu i da se u Njemačkoj mnogo toga može postići ukoliko čovjek želi da uči jezik i da se potrudi na poslu. Ono što je važno jeste da su vikendi uglavnom neradni, kao i različiti praznici. E sad, ako je obim posla veći za vreme određenih dana onda te obzirom na okolnosti ponude da radiš i prekovremeno, međutim za svoj trud budeš i duplo plaćen. Što se mogućnosti tiče Njemačka može mnogo da ponudi, a isključivo je do nas da li ćemo i kako to iskoristiti. Ima razlike između sigurnosti u manjim mestima i velikim gradovima i zbog toga što se po gradovima dešava i mnogo loših stvari Sandra napominje da u gradove ne odlaze osim ako je neophodno kupiti nešto specifično što u manjem mestu nema. Što se tiče cijena hrane slično je kao kod nas, ni odjeća nije skupa, a u globalu sve je pristupačno bez obzira na primanja. Dječiji doplatak se dobiva do osamnaeste godine ako dijete ne studira, a ako studira do dvadeset pete imaju ga svi i isti je.

U Bosni i Hercegovini, ako ti roditelji nisu bitni, stranci ili nemaju novca, za tebe onda nema tu ništa, a ovdje je nebitno – samo se trebaš dokazati. Poenta života u Njemačkoj je da sve možeš platiti i da ti ostane nešto malo i za ostaviti. Nećeš se obogatiti, ali ćeš imati normalan život“, kaže Sandra i dodaje da se ne bi nikad vratila u svoje rodno Sarajevo.

Za godinu smo stekli više nego u BiH gdje smo rođeni. Ovdje fali radnika svih profesija, od konobara do inženjera i doktora. Na početku je zaista teško i manje plaćeno, ali oni svakih šest mjeseci ili godinu moraju povećati plaću. Na poslu radiš isključivo svoj posao, nisi dužan ništa van toga. Ovdje ne postoji: fali papir, idi ovjeri, kopiraj itd. Sve što si došao da završiš, završavaš u opštini na jednom mjestu“, zaključuje Sandra u intervjuu za Karike.ba.

BH dijaspora u Nemačkoj

Ima mnogo mladih ljudi koji su rođeni u dijaspori, ali se trude da njeguju svoje porijeklo kroz jezik, kulturno-umjetnička društva, zavičajna udruženja i slično.

Amina Šenderović rođena je u Njemačkoj 1999. godine, a već dvije godine vodi omladinski folklorni ansambl u Hagenu. Kao dijete je počela igrati u fokloru da bi došla do rukovodioca ansambla, a kako kaže, na taj način njeguje svoj bosanski identitet u Njemačkoj. „Prvenstveno dolazi ljubav prema domovini, pa zatim i ljubav prema folkloru, jer za mene folklor nije samo igra već  i druženje. Druženje sa našim narodom, sa drugaricama koje imaju isto porijeklo kao i ja“, kaže Amina.

„Ne znam kako bih se identifikovala, nekad sam Bosanka, nekad sam Njemica, nekad mi drugi govore šta sam, a ja u stvari u nekim situacijama ne znam šta sam. Ja sam i jedno i drugo“, zaključuje ova mlada djevojka.

Igrajući folkor upozala je mnogo mladih ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine, koji žive u drugim gradovima Njemačke, ali i Holandije. Smotre KUD-ova iz dijaspore pružaju priliku mladim ljudima da se druže sa svojim narodom, razmjenjuju iskustva, čuvaju svoj jezik i srcem budu u domovini.

U dijaspori trenutno živi više od oko dva milliona ljudi porijeklom iz BiH, a dobra stvar je što su i relativno dobro organizovani. Postoje i različite grupe naših ljudi na društvenim mrežama putem kojih se možete obratiti za pomoć ukoliko planirate odlazak. Naravno, svačije iskustvo je individualno, iako ima mnogo ljudi koji su se snašli i ostali u inostranstvu, ima i mnogo onih koji ne uspiju da se snađu i prilagode uslovima života na zapadu. A ima i onih, koji uprkos dobrom životu, savlada nostalgija i vrate se u zavičaj. Iskustva su različita, ali najbolja formula da provjerite kakav je život „tamo negdje“ je da probate. Nije toliko teško otići sve dok imate gdje i kome da se vratite.