Pero Rajić vlasnik je pekare u Gučoj Gori. Iako je poslije rata većina hrvatskog stanovništva otišla iz ovog malog sela, on je ostao i nastavio se boriti zajedno sa svojom porodicom za život. Sinan Grabus je stanovnik Krpeljića i nakon dugogodišnjeg rada kao vozač autobusa, oživljava stari biznis rada u mlinu. Iako su odnosi pomršeni nakon rata između ova dva mjesta, bošnjačkog i hrvatskog, danas se ovdje živi normalno. Tako su i Pero i Sinan već nekoliko godina u zajedničkom biznisu. Sinananov mlin pravo je blago za Perinu pekaru…

Nakon svih problema kroz koje su prošla ne samo ova dva sela, nego i cijela država, i nakon svih barijera koje su porušene da bi se normalno živjelo, danas nas u isto vrijeme spajaju i razdravaju iste stvari. U tuđini smo najbolji sa onima iz našeg kraja, bilo da je to Ivan, Ahmed, Marija ili Alema.

Za boljim životom i za radnim mjestom krenula su i Sinanova i Perina djeca.

Baš kao što je Pero rekao, to je bio nesretni rat koji nikome nije trebao. Danas se na ovim mjestima čuju i zvona crkve i ezani sa džamija. Djeca se vesele i Bajramu i Božiću. U jednoj klupi u školi udjeca pijaju znanje za bolje sutra. I sve dok smo svi ovakvog mišljenja bolje sutra i postoji…